Povijest ratnika u travianu

Evo malo povijesti, tj. informacija za one koje zanima (skinuto iz saveza sa s1)

Falanga


Pojam potječe od grčke riječi phalanx što znači 'tutnjava' (ponegdje se može naići i na manje vjerojatno porijeklo od grčke riječi phalangos što znači prst!). To je borbeni poredak grčkog pješaštva iz klasičnog razdoblja koji je ušao u uporabu kao jedina formacija koja se, zbog svoje kompaktnosti, mogla uspješno suprotstaviti napadima azijskih naroda, osobito u vrijeme ratova s Perzijancima. Falanga je podigla grčku vojnu vještinu na visoku razinu te omogućila Tebancu Epaminondi da provede svoju taktiku u djelo, a kasnije Filipu i osobito Aleksandru da ostvare neke od najsmionijih i najgenijalnijih strateških zamisli koje poznaje svijet.

Najraniji poznati prikaz vojne formacije nalik falangi nalazi se na jednoj sumerskoj steli iz 2450. godine pr. Kr., na kojoj su ratnici opremljeni kopljima, kacigama i velikim štitovima koji pokrivaju čitavo tijelo. Teško da postoji ikakva povezanost između grčke falange i ovakvih prethodnika, jer su načela stvaranja zida od štitova i neprobojne palisade od kopalja poznata gotovo posvuda među vojskama velikih civilizacija tijekom povijesti.

Grčka falanga nastala je najvjerojatnije u 7. stoljeću pr. Kr., u polisu Argosu, nakon što se pojavio veliki štit hoplon (poznat i pod nazivom aspis), koji je omogućio njezino stvaranje. Falanga hoplita jest formacija u kojoj su vojnici zbijeni jedan uz drugoga u redovima, tijela pokrivenih štitovima, dok su oni u prvih nekoliko redova držali koplja uperena prema neprijatelju preko prvog reda štitova. Najjači hopliti nalazili su se na desnoj strani falange. U bitci bi se jedna falanga sukobila s drugom, pri čemu je cilj bio poremetiti i razbiti protivničku formaciju i tada napadati mačevima. Uspjeh falange tako je u najvećoj mjeri ovisio o tome jesu li hopliti uspjeli čvrsto zadržati formaciju tijekom bitke.

Osnovna jedinica koja je činila falangu nazivala se lohos. Svaki lohos sastojao se od dvaju pentekostisa, tj. skupine od po pedeset vojnika. Svaki pentekostis činile su dvije enomotije. Četiri lohosa činila su jednu moru kojoj je bio pridružen konjanički odred, koji se također zvao mora. Prije početka bitke obje bi se strane hrabrile pjevanjem ratničkih pjesama, a napredovale bi uz pratnju truba, frula ili bubnjeva. Kad bi se približile jedna drugoj krenule bi u trk, nastojeći održati stabilnost svoje formacije. Obje falange bi se žestoko sudarile, a daljnji tijek bitke ovisio je najviše o snazi, vještini i izdržljivosti vojnika u prvim redovima i onih u pozadini.

Slaba strana falange bila je nemogućnost njezine reorganizacije ukoliko bi neprijateljski napad uspio probiti prvi bojni red, pa je u početku takav borbeni ustroj služio prije svega postavljanju dviju zaraćenih vojski jedne nasuprot drugoj, bez mogućnosti manevriranja. No ipak je klasičan način borbe uvijek bio zasnovan na akciji falange i glavni cilj bio je proboj prvih bojnih redova ili krilni napad, osobito s desne strane koja je bila osjetljivija od lijeve jer nije bila zaštićena štitom. Naime, već se od najranijih vremena za vođenje tradicionalne borbe koristilo se stvaranje hoplitskih redova rame uz rame, tako da su štitovi koji su bili u lijevoj ruci činili neprekinutu barijeru s prednje strane tijela vojnika.

Tijekom vremena pojedini vojskovođe pokušali su poboljšati i donekle izmijeniti falangu kako bi ju prilagodili zahtjevima različitih situacija i sve zahtijevnijim potrebama vođenja bitaka. Primjer nalazimo u slavnoj bitci na Maratonskom polju (490. g. pr. Kr.) u kojoj su Atenjani smanjili broj redova falangista kako bi falangu što više razvukli u širinu. Na taj način smanjili su gubitke od perzijskih strijelaca i onemogućili Perzijancima da ih opkole. U bitci kod Leuktre (371. g. pr. Kr.) tebanski vojskovođa Epaminonda upotrijebio je taktiku kojom je porazio Spartu. Stanjio je sredinu i desno krilo falange kako bi na lijevom krilu dobio masu od pedeset redova vojnika i ta formacija, nazvana 'kosa falanga' Tebancima je omogućila pobjedu.

Ove promjene omogućile su Filipu II. Makedonskom stvaranje pješačke vojske brže i jeftinije nego što su to uspijevali grčki polisi na jugu. Filip je kao mladić nekoliko godina boravio kao talac u Tebi gdje je iz prve ruke upoznao novu tebansku strategiju i taktiku i upotrijebio ih kao temelj reorganizacije svoje vojske. Falangisti u makedonskoj vojsci bili su profesionalni vojnici, vrhunski uvježbani, što im je osiguravalo nadmoć nad grčkim vojskama. Filipova falanga nastupala je u čvrsto zbijenoj formaciji, s vođom – dekadarhom - na početku svakog stupca vojnika i s još jednim u sredini, tako da su se stražnji redovi, ukoliko je zatrebalo, mogli premjestiti na krila. (titula dekadarh govori da je izvorna postrojba imala dubinu od deset, a ne šesnaest redova). Veća je fleksibilnost falange postignuta uvođenjem u sredinu postrojbe nekoliko redova lakog pješaštva i strijelaca te poddiobom pješačke mase na jedinice slične regimenti – taxeis - svaka od 1500 vojnika, katkad podijeljene na čete. Povećana je sigurnost zahvaljujući bočnoj i stražnjoj zaštiti postrojbe taktičkom upotrebom konjice, lakog pješaštva i specijalnih odreda, kao npr. praćkara.

U makedonskoj vojsci falangu je činilo šesnaest sintagmi hoplita zbijenih jedan uz drugoga; sintagma se sastojala od kvadrata od po šesnaest redova sa šesnaest stupaca vojnika. Hoplit je bio naoružan vrlo dugim kopljem, sarisom. U obrambenoj borbi hopliti iz prvih šest redova spuštali bi svoje sarise usmjerivši ih prema neprijatelju i držali ih čvrsto oslonjene o tlo kako bi zaustavili napad kolima i svaki pokušaj upada protivnika u njihove zbijene redove. U ofanzivnom nastupanju falanga je stupala u korak, s dijelom sarisa podignutim, a dijelom spuštenim, djelujući na neprijatelja udarnom silom. Falanga je čak i sa svojom discipliniranom zbijenošću, bila vrlo ranjiva na krilima i straga. Stoga su je tijekom bitke na svakom krilu štitile konjaničke postrojbe, sastavljene od osam odreda, od kojih je svaki imao osam konjanika sprijeda i osam u dubinu. Straga je falangu štitila odstupnica koju su činili peltasti, sastavljena od šesnaest jedinica lakog pješaštva sa šesnaest ljudi naprijed i osam u dubinu. Oni su imali ulogu odstupnice, ali i pričuve.



Aleksandar je smanjio broj redova hoplita kako bi se falanga prilagodila kretanju na različitim terenima. Tada se falanga koristila u središtu bojnog rasporeda pa je na jednom krilu imala podršku velike konjaničke postrojbe, čiji je zadatak bio manevrirati na krilu i iza neprijatelja, te ga slijediti nakon eventualnog uspjeha. Novim sustavom izbjegnuti su ozbiljni nedostatci koji su staru hoplitsku falangu onemogućivali u iskorištavanju svih njezinih mogućnosti u borbi na otvorenom polju.

Ostali su, međutim drugi nedostatci. Svaka promjena položaja i dalje je bila vrlo problematična za vojnike s tako glomaznim oružjem, do te mjere da se na stražnje i bočne položaje nisu mogli postavljati stariji i iskusniji vojnici kao pezetairoi (teško naoružani pješaci). S druge strane, kako bi se osigurala veća mogućnost manevriranja, taxeis su bile međusobno odvojene, ali je između njih bilo potrebno ostaviti prolaze koji su bili korisni u slučaju manevra. Slaba strana bila je što je i neprijatelj imao mogućnost za ubacivanje u te prolaze i onemogućivanje stalne postave falange.

Pješak makedonske falange nosio je sa sobom minimum vojne opreme i manji štit, a na svakih nekoliko vojnika bio je samo po jedan poslužitelj. To je falangi omogućavalo kretanje brzinom većom no što je mogla postići ijedna suvremena grčka pješačka vojska. Misli se da su se sarisi zbog svoje velike dužine – oko 4,3 metra ili čak i duže – morali držati objema rukama, no upotrebljavajući ih u borbi vojnici su koristili samo jednu ruku, što je vidljivo na spomenicima i zapisano u povijesnim izvorima, a to svjedoči o njihovoj velikoj uvježbanosti i snazi. Prije bitke saris je nošen u dva dijela da bi bio sastavljen za uporabu tijekom bitke. U bliskoj borbi, međutim, takvo oružje bilo je neupotrebljivo jer je prije svega služilo kako bi se protivnik održao na odstojanju. Zato je svaki falangist nosio i kratki mač za borbu na blizinu.

U to vrijeme postoji i jedan novi tip teškog pješaštva koji su Makedonci upotrebljavali gotovo stalno. To su hipaspisti. Imali su štit jednak onome u peltasta, što znači mali okrugli štit ili u obliku citre, s tim da se njihova oprema (oklop, kaciga, knemide, saris) zapravo nije razlikovala od one falangističkih hoplita. Međutim, oni su bili izabrana grupa s posebnim značajkama, određena kako bi ojačavala i za sobom povlačila obično pješaštvo iz reda falange. S tim pojačanjem odabranih trupa makedonska je falanga s Aleksandrom Velikim i svim njegovim nasljednicima, ostala temelj koji je omogućivao široku uključenost lakog pješaštva i konjice. Te su se grupe osjećale sa stražnje strane zaštićene pješaštvom koje više nije odlučivalo o ishodu bitaka kao što je bio slučaj u klasično vrijeme, ali je pobjedu činilo mogućom, jamčeći maksimalan koeficijent sigurnosti taktike.



Makedonska falanga nije se u osnovi bitno razlikovala od hoplitskih falangi grčkih država. Njezine prednosti sastojale su se u vrhunskoj uvježbanosti vojnika, dugačkom oružju koje je protivničkoj konjici i pješaštvu onemogućivalo pristup, znatno lakšoj opremi zbog čega su makedonski falangisti bili puno pokretljiviji i izdržljiviji. U Filipovo i Aleksandrovo vrijeme makedonska falanga imala je potpunu tehničku premoć nad vojskama grčkih polisa.

Vojske ranog helenizma bile su slično opremljene i ratovale su uglavnom na isti način kao i Aleksandrova vojska. Pri kraju razdoblja međutim, opaža se iskorak prema upotrebljavanju same falange kao vojske koja je napadala protivnika vrlo slično načinu na koji su to činili nekadašnji hopliti. To ju je činilo vrlo ranjivom, no sve dok su se i drugi koristili istom taktikom, to i nije bilo toliko presudno. No kad su se pojavile rimske legije, falanga se pokazala inferiornom u svakom većem sukobu od kojih je najpoznatija bitka kod Pidne. Tu su se Rimljani uspješno probili kroz rupe u liniji falange i tada lako porazili falangiste u bliskoj borbi.

Teutonci


Teutonci ...božji vojnici ili samo ipak organizirani kult koji je djelovao pod okriljem križarskih ratova i borbe za kršćanstvo ... Zapamćeni su kao neustrašivi, ali isto tako i nemilosrdni ratnici, a priču o njima pročitajte u slijedećim redovima ...


Za obranu križarskih posjeda nije bila dovoljna služba križara. Zato su stvoreni duhovno-viteški redovi, prave vojne organizacije. Prvi takav red bili su Templari, osnovani 1119. god. Zatim slijede Hospitalci, a krajem 12.st. i Teutonski red, koji je predstavljao zajednicu njemačkih vitezova.

Početkom 12. stoljeća, prema tradiciji, Nijemci su u Jeruzalemu podigli bolnicu za njemačke hodočasnike, zajedno s pripadajućom kapelicom, posvećenu Djevici Mariji. Priča je slična tradiciji o osnivanju bolnice Svetog Ivana koju su u Jeruzalemu podigli Amalfitanci i kojoj se pripojila i njemačka bolnica. Nakon Saladinovog osvajanja Jeruzalema 1187. godine, nema više spomena o njemačkoj bolnici.

Tijekom opsade Acre u vrijeme Trećeg križarskog rata (vjerojatno 1190. god.), Nijemci iz Luebecka i Bremena, sagradili su novu poljsku bolnicu za njemačke vojnike ranjene u opsadi i upravo je to bilo jezgra viteškog reda.. Podignuta je na parceli pokraj vrata Svetog Nikole, od drva i jedara brodova kojima su križari došli do Svete Zemlje. Iako ovo utemeljenje nije imalo nikakve veze s prijašnjom bolnicom, njen primjer je možda inspirirao sve one koji su silno željeli ponovno uspostaviti kršćansku vlast u Jeruzalemu. Kasnije su vitezovi proglasili Svetu Elizabetu svojom drugom zaštitnicom (prva im je bila Djevica Marija), nakon njezine kanonizacije 1235. ali kao mnogi drugi viteški redovi također su poštovali Svetog Georgea, zaštitnika viteštva.

Na čelo nove institucije njemački vojvoda Frederick od Swabie, postavio je svoga kapelana Conrada, ubrzo pretvorivši organizaciju u religiozni red odgovoran lokalnom latinskom biskupu. Papa Clement III, bulom "Quotens postulatur" potvrdio je novi red pod nazivom “Fratrum Theutonicorum ecclesiae S. Mariae Hierusolymitanae”, 6. veljače 1191. god. pa se tijekom nekoliko slijedećih godina red razvio kao vjersko-vojna ustanova slična Hospitalcima i Templarima.

5. ožujka 1198. godine, na velikoj svečanosti na kojoj su sudjelovali jeruzalemski patrijarh i kralj, vodstvo križarske vojske i vođe Templara i Hospitalaca sv. Ivana, proslavljeno je osnivanje Vitezova Teutonaca kao vojničkog reda. Tada su jeruzalemski kralj i Frederick od Swabie u Teutonski red primili četrdeset vitezova. Bulom pape Innocenta III (1198.-1216.), od 19. veljače 1199, god., događaj je potvrđen ali je naglašeno kako će se Red brinuti o bolesnima, prema pravilima Hospitalaca, a ostale poslove vodit će prema templarskim pravilima. Teutonski vitezovi su tada u znak podređenosti Templarima nosili jednaki bijeli ogrtač, a od Templara ih je razlikovao samo crni križ. Vodstvo organizacije postalo je poznato kao Veliki Gospodar (magister hospitalis). Red je od Pape, kao i križari, dobio zapovijed da za zapadno kršćanstvo zauzme i zadrži Jeruzalem i brani Svetu Zemlju od muslimanskih Saracena. Za uprave Velikog Gospodara Hermanna von Salze (1209.-1239.), Red se potpuno transformirao iz bratstva koje je pomagalo hodočasnicima, u prvenstveno vojnički red.

Tijekom prvih dvadeset godina svoga postojanja, institucionalna struktura Reda razvijala se i ustalila. Po uzoru na Templare i Hospitalce ustrojili su sustav provincija i hijerarhijski zapovjedni lanac. Provincije su bile dijelovi zemalja koje je Red ustrojio kao cjelinu. Valovi njemačkih vitezova i hodočasnika koji su partili Treći križarski art, donijeli su značajno bogatstvo novom redu. Iako se sjedište Teutonaca nalazilo u Acri, 1220. godine sagradili su dvorac Monfort (Starkenberg), sjeveroistočno od Acre, koji je branio komunikaciju između Jeruzalema i Sredozemnog mora, pa je Veliki Gospodar 1229. godine svoje sjedište preselio tamo. No već 1271. god. Montfort su zauzeli muslimani pa se vodstvo vratilo u Acru. Red je posjedovao i dvorac blizu Tarsusa u Maloj Aziji. Darovane su mu mnoge zemlje u Svetom Rimskom Carstvu, osobito u današnjoj Njemačkoj i Italiji, te u Grčkoj i Palestini. Iako u Svetoj Zemlji nikada nisu bili brojni kao Templari i Hospitalci, Teutonski vitezovi postajali su vrlo moćni.

Vidljiv njemački karakter novog Teutonskog reda i zaštita koju su im davali car i njemački vladari, omogućila im je da se postupno pozivaju na “de facto” neovisnost od Reda Svetog Ivana. Prvo carsko odobrenje u tom smislu došlo je od Otta IV. koji je Redu pružio svoju zaštitu 10. svibnja 1213.god., a ubrzo nakon toga, 5. rujna 1214. god., uslijedilo je odobrenje i od Fredericka II. Sredinom 14. st. ta neovisnost je bila potvrđena. Vitezovi novog bratstva morali su biti čistokrvni Njemci (premda se to pravilo povremeno zanemarivalo), što je bio poseban zahtjev kod križarskih redova u Svetoj Zemlji.

Uniforma Teutonaca sastojala se od plavog plašta na kojem je bio crni križ, te od bijele tunike, a potvrdio ju je papa 1211. god. Heinrich von Walpot (umro 1200.), koji je vodio vitezove u prvom desetljeću njihova postojanja i koji je došao iz Porajnja, počeo je sastavljati statute Reda, završene 1199.god. i potvrđene od strane pape Innocenta III. u Buli “Sacrosancta romana,” 19.veljače 1199. god. Statutima su Teutonci podijeljeni u dvije klase - vitezove i svećenike. Za razliku od vitezova, koji su od početka 13. st. morali dokazivati svoje “drevno plemstvo”, svećenici su oslobođeni te obaveze, a njihova je uloga bila služiti misu i ostale vjerske obrede. Poslije su se dvije klase proširile i na treću klasu - ostalu braću, koja su nosila sličan plašt ali sive boje, dok je križ imao samo tri “grane” kako bi se vidjelo da nisu potpuni članovi tog bratstva. Vitezovi su živjeli zajednički i jednostavno, spavali su u spavaonicama na običnim krevetima, jeli su zajedno u blagovaonici i nikada nisu imali više od osnovnih potrepština. Odjeća i oklop bili su vrlo jednostavni ali praktični, a dnevne zadaće su uključivale trening za borbu i rad s konjima.

Posjedi i bogatstvo Teutonskog reda naglo su porasli pod vlašću Velikog Gospodara, već spomenutog Hermanna von Salze. Von Salza je bio uspješan u pridobivanju privilegija za Red jer je bio pouzdanik i njemačkog cara Frederika II. i pape. Teutonski red je bio pozvan u Grčku (1209.), Mađarsku (1211.) i Prusiju (1226.) od strane nekoliko vladara kako bi služili vojne obaveze u njihovu korist. Zauzvrat, dobivali su posjede u mnogim zemljama. 1221. god. Njemački red je od pape Honoriusa III. (1216.-1227.) dobio iste privilegije kao i Templari i Hospitalci, no oba starija reda borila su se protiv autonomije Teutonaca sve do oko 1240. god. Njemački red možda i nije imao takve posjede i bogatstvo kao ta dva starija reda, ali je bio njihov jedini mogući suparnik.

1226. godine Teutonce je pozvao Konrad I, Vojvoda Masovije u zapadnom dijelu središnje Poljske, kako bi obranili granice njegove zemlje i pokorili poganske baltičke Pruse, dozvolivši im da pokrajinu Chelmno koriste kao bazu za svoje operacije. Nakon više od pola stoljeća krvavih borbi, Red je pokorio pogane i uspostavio teokratsku vladavinu. Oni koji nisu htjeli prihvatiti kršćanstvo, ubijeni su ili protjerani. Postupci prema Prusima bili su vrlo okrutni i nemilosrdni i tu je možda začetak kasnijih glasina koje su teutonske vitezove povezivale s krvavim obredima i ljudskim žrtvama.

Pozicija vitezova u Baltičkoj regiji ojačala je 1237. kada se Livonijski (današnje Estonije i Latvija) red “Nositelji mača,” pridružio Teutoncima i osnovao ogranak poznat kao Livonijski Red. Teutonci su u to vrijeme nominalno vladali Prusijom, Livonijom, Semigalijom i Estonijom. Slijedeći cilj bio je obratiti ortodoksnu Rusiju na rimsko katoličanstvo, no nakon što je Red doživio katastrofalan poraz u bitci kod jezera Pepius (1242. g.), od strane princa Alexandra Nevskog od Novgoroda, taj je plan napušten. Povijest Njemačkih vitezova u Prusiji i Livoniji puna je padova, poraza, osvajanja, pobjeda… Tijekom 14. st. Teutonci su u Prusiji podigli desetke gradova i oko 2000 sela. Red je bio uspješan i u trgovini.

Nakon neuspjeha u Rusiiji, okrenuli su se Latviji, osobito nakon pada Jeruzalemskog kraljevstva u bitci kod Acre 1291. god. Tada su sjedište preselili u Veneciju, gdje su planirali povratak izgubljenoga. Rat protiv poganskih Latvijaca bio je izuzetno brutalan. Zarobljeni protivnici služili su kao robovi za teške poslove, a suvremeni austrijski pjesnik Peter Suchenwirt opisao je okrutni postupak prema poganima, kojemu je svjedočio. Takvi postupci Teutonaca rasplamsavali su mržnju pokorenih naroda i doprinosili daljnjem širenju priča o njihovim zvjerskim obredima. Pričalo se kako tijekom obreda na oltaru leži gol svećenik, a žrtvu, također golu, okrenu prema istoku i tada dolazi do spolnog odnosa za kojega žrtvi biva presječena vratna žila, pa krv oblijeva svećenika i žrtvu. Svećenik popije malo krvi, a onda ostali svećenici opće sa žrtvom sve dok ne umre. Navodno nisu kao žrtve upotrebljavali djecu mlađu od dvanaest godina i bilo je svejedno je li žrtva ženskog ili muškog spola.

Početkom 14. stoljeća Red je zauzeo i neka područja Poljske, a 1309. godine sjedište je iz Venecije preseljeno u Marienburg (Malbork) na rijeci Nogat, izvan dosega svjetovne vlasti. Uslijedilo je razdoblje njihove najveće moći i uspjeha. 1337. god. car Louis IV navodno je odobrio Redu carsku privilegiju da pokori čitavu Latviju i Rusiju. Za uprave Velikog Gospodara Winricha od Kniprode (1351.-1382.), Red je dosegao vrhunac međunarodnog ugleda i ugošćivao brojne europske križare i plemiće. 1407. godine Red je imao najveći teritorijalni opseg i pod svojom je vlašću ujedinjavao mnoge zemlje.

No, Poljska i Latvija, vječni neprijatelji Teutonaca, sve su više jačali krajem 14. i početkom 15. st., pa je Red 1410. god. u bitci kod Grunwalda (također poznata i kao bitka kod Tannenberga) poražen protiv njihovih ujedinjenih snaga, što se vrlo loše odrazilo na njihovo novčano poslovanje i vojnu snagu i to je zapravo bio početak opadanja njihove vojne i političke, pa i materijalne moći. Uslijedio je niz nepovoljnih okolnosti u kojima su Teutonci gubili bitke i teritorije, što je kulminiralo ratom s Poljskom (1431.-1435.) u kojem su vitezovi pretrpjeli poraz. 1454. protiv njih je ustala Pruska konfederacija, povevši rat što je potrajao trinaest godina. Drugim mirom u Torunu, 1467. godine, Teutonci su poljskoj kruni priznali pravo nad zapadnom Prusijom, a i istočni dio morao je nominalno priznati suverenitet poljskog kralja. Bez istočne Prusije Red je ostao nakon što se Veliki Gospodar Albert od Brandenburga nakon još jednog neuspješnog rata s Poljskom, obratio na luteranstvo i 1525. godine proglasio ostatke teutonskih teritorija u Prusiji svjetovnima, kingdoms13.jpgpostavši vazalom poljskog kralja.

Unatoč gubitku svih pruskih teritorija, Teutonci su još uvijek posjedovali zemlje unutar Svetog Rimskog Carstva i Livonije, iako je livonijski ogranak zadržao priličnu autonomiju. Tzv. Seljački rat vođen od 1524. do 1525. godine, nanio je daljnje štete teutonskim posjedima, pa su nakon Livonijskog rata 1561. god., ostali i bez tog teritorija koji je također dopao poljskoj kruni.

Nakon svih tih gubitaka Teutonci su se usredotočili na posjede u Svetom Rimskom Carstvu, razvivši poseban upravni sustav na tri razine. Posjedi su spajani u tzv. komanderije kojima je upravljao zapovjednik (komtur). Nekoliko komanderija činilo je svojevrsni okrug na čelu s landkomturom (zemaljski zapovjednik). Kompletno vlasništvo vitezova bilo je podređeno Velikom Gospodaru sa sjedištem u Bad Mergentheimu. Postojalo je dvanaest njemačkih okruga: Thuringia, Alden Biesen (današnja Belgija), Hessen, Saxonia, Westphalia, Franconia, Koblenz, Alsace-Burgundy, Tyrol, Utrecht, Lorraine i Austria. Izvan Njemačke nalazili su se okruzi Sicilija, Apulija, Lombardija, Bohemia (Češka), 'Romania' (Grčka) i Armenija-Cipar. Red je postupno gubio i ova područja sve do 1810. god. kada su se u njihovom posjedu nalazili još samo Austria i Tyrol.

Od 1555. godine članstvo u redu omogućeno je i protestantima, iako su i dalje glavninu članstva činili katolici. Teutonske vitezove tako su činili pripadnici triju denominacija:katolici, protestanti i reformisti,250px-teutoniccoa.png pa su prema tome podijeljeni i njihovi okruzi.

Veliki Gospodari koji su uvijek bili pripadnici najjačih njemačkih obitelji (a poslije 1761. to su bili članovi obitelji Habsburg-Lorraine), nastavili su predsjedavati teutonskim posjedima u Njemačkoj. Vitezovi iz Njemačke, Austrije i Češke služili su u vrijeme ratova Habsburške monarhije s Turcima kao vojni zapovjednici, predvodivši odrede plaćenika. Vojna povijest Teutonaca završila je 1809. god., kada ih je raspustio Napoleon Bonaparte. Nakon tog događaja Red se zadržao samo u Austriji, gdje je 1834. god. ponovo službeno nazvan Deutscher Ritterorden (Njemački Viteški Red).

1929. god. Teutonski vitezovi postali su isključivo duhovni katolički vjerski red, preimenovan u Deutscher Orden (Njemački Red). Nakon njemačke aneksije Austrije red je ukinut, iako su se nacisti služili njihovom srednjovjekovnom teutonskom tradicijom u propagandne svrhe. Red je, međutim, preživio u Italiji pa je 1945. god. ponovo uspostavljen u Njemačkoj i Austriji. Suvremeni Teutonci bave se karitativnim radom, sponzoriranjem turističkih i znanstvenih projekata u Izraelu i Palestini itd. Današnje sjedište, baština i arhivi tog starog reda nalaze se u Austriji, u Beču.

još kad bi to svi čitali....

a cuj, onaj koga ce zanimat ce procitat...

ja cu procitat ali ne sad
malo kasnije

i mi smo o tim vojnicima hoplitima ucili iz povijesti, kad smo spominjali Aleksandra Velikog Makedonskog

Ja baš ućim o tome , u školi .

Previse teksta, ali kada budem imala vremena cu procitati=)